Moja mama u meni mami

Ovaj tekst biće potpuno drugačiji od tekstova kakve ste do sada viđali na ovom sajtu. Ovaj tekst biće moj način da zahvalim jednoj predivnoj ženi i čestitam joj danas 50.rođendan. Živela nam, mama!

Kako sam majčinstvom prepoznala sopstvenu majku u sebi

Verujem da nisam usamljena u tome što mi se kada sam i sama postala mama probudilo neko novo razumevanje, poštovanje i divljenje prema sopstvenoj majci. Što sada dok uspavljujem, hranim i obuvam ovo moje čudo od 10 kila, malo bolje upoznajem i nju. Sada bolje razumem neke njene odluke i neke njene brige, zbog kojih sam se nekada ljutila.

Mama je otkad je pamtim do danas bila ludo zaljubljena u tatu. Uvek spremna da razume sve njegove strane i da spremi baš ono jelo koje on najviše voli. Priznajem, bila sam pomalo ljubomorna, sve dok nisam stvorila sopstvenu porodicu i shvatila koliko je važno i sa dolaskom dece čuvati tu ljubav koju osećaš prema mužu. Na kraju, ipak, kako i sama mama kaže “vi ste mi otišle, on ostaje”.

Photo: Privatna arhiva

Mamina nežna briga

Znam, često sam joj kroz odrastanje zamerala što se više ne brine o meni kada sam bolesna. Viđala sam sve te mame mojih drugarica koje su bile u paničnom strahu kada se neka od drugarica razboli. Ja nisam to imala. Imala sam mamu koja uredno prati moju terapiju i lekarske kontrole, ali pažljivo i smireno.

Bila sam jako bolešljivo dete. Sa dve godine konstatovana mi je astma. Često sam ležala u bolnici. Jednom čak gotovo mesec dana. Za sve to vreme imala sam (naizgled) potpuno opuštenu i vrlo smirenu mamu.  Pričala mi je da su je moje babe (tatina i njena mama) zvale na smenu da joj govore kako je njima teško što sam ja u bolnici. Moja mama je odlično plivala u tome. Viktor je (pupupu) jednom do sada bio bolestan. Znam koliko je bilo teško odagnati paniku i pružiti mu baš ono što mu u tom trenutku treba. Ljubav i mir. Tek sada razumem i sada sam joj istinski duboko zahvalna na svemu.

Mamina podrška

Kao jako mala zavolela sam pozorište. Mama mi je razvila tu ljubav. Od moje treće godine redovno me je vodila u lutkarsko pozorište Pinokio. Kada kažem “redovno”, mislim svakog vikenda. Zaposleni su me na ulazu pozdravljali po imenu, songove iz predstava sam znala napamet i od tada sam ostala zaljubljena u pozorište. Kasnije, kada sam postala član nekih amaterskih pozorišta, predano je i uvek sa oduševljenjem dolazila na moje javne časove i predstave.

Moju sestru je nešto drugo privlačilo. Gledala je neku TV reportažu i poželela da i sama koristi glinu i nauči da radi na točku. Mama je i tu radionicu pronašla i sestri je ispunjena želja. Imajte u vidu da je ovo period pre masovne upotrebe interneta i za ovakve stvari se saznavalo najčešće isključivo usmenom preporukom.

Photo: Privatna arhiva

Ja sam išla samo u predškolsko i to kod jednog divnog vaspitača Ilije. Često smo imali organizovane maskenbale. Uvek sam imala originalne i to ručno šivene maske. Jednom prilikom sam bila maskirana u klovna. Mama je na stari šeširić ručno ušivala niti, kako bih imala periku. Ručno šivenu periku.

Mamin trud

Nekada sam to podrazumevala. Sada shvatam šta znače poslednjih 200 dinara iz novčanika koje mi je mama više puta dala kako bih izašla na piće sa drugaricama. Kada sam bila četvrti razred nisu imali novca da me pošalju sa odeljenjem na ekskurziju. Ovu činjenicu moja mama je preplakala više od mene (a verujem da i sada kada čita ovaj tekst, ponovo plače).

Prvu ozbiljniju vezu imala sam u srednjoj školi. Kada sam je prekinula, mama je dugo plakala zbog toga. Za svakog sledećeg momka se vezivala, kako mog tako i sestrinog. I onda kada momak, možda nije bio po njenom ukusu, trudila se da nas razume i poštuje naše izbore.

Photo: Dejana Batalović

Ono na čemu sam joj, ipak, najviše zahvalna je što umela da nas pusti. Nikada nam nije zvocala zbog neurađenih domaćih zadataka ili ocene u školi. Smatrala je da smo dovoljno odgovorne da same vodimo računa o svojim ocenama. Nije znala (ukoliko joj mi nismo same pričale) koji predmet predaje koja nastavnica/profesorka i nije znala koju trenutno oblast prelazimo iz kog predmeta. Našoj školi se posvećivala onda kada smo joj mi tražile pomoć. Verujem, da je ikada osetila da treba malo više da povede računa, da bi to, svakako učinila. Ipak, ona je instiktivno znala da je ono što je i meni i mojoj sestri potrebno- upravo slobodan prostor.

Ovakav pristup imala je i što se tiče naših izlazaka. Ostajale smo do kada smo želele, sve dok smo poštovale unapred dogovoreno vreme. Nije bilo proveravanja i zabrana, sve dok su obe strane poštovale dogovor.

Moja mama kao Viktorova baba

Mama poslednjih 10-15 godina radi u banci. Za sve to vreme pamtim da je uzela duže bolovanje samo kada joj je ruka bila u gipsu. Godišnji odmor joj se redovno gomila i neretko propada. Izuzetno je odgovorna i lojalna, pa joj u šali često govorimo da će banka propasti bez nje. Ipak, kao što sam već pisala kada se rodio Viktor uzela je dve nedelje godišnjeg odmora da bude tu i pomogne mi. Samo onoliko koliko joj tražim, nežno i na prstima.

Otkad sam postala mama jako se trudi da mi ne daje savete koje ne tražim. Toliko je otišla daleko u tome da kada je Viktor bio novorođenče obratila mi se ovim rečima. “Znaš…ovaj… mislim, ne moraš…to je samo predlog. Imaćete puno gostiju…Sneža kaže da je probala i da su odlične. Ti ne moraš,… samo predlažem… zbog gostiju”. Pitala sam nestrpljivo: “Šta, mama?!” Odgovorila je: “Možete da naručite domaće kiflice da se ne mučiš oko posluženja. Eto, samo predlog, ništa više. Razmisli ti sama”.

Kao svaka baba bezuslovno voli svoje unuče, ali se trudi, ispred svega da nas poštuje. Čuva ga, ali strogo vodi računa da mu isključivo dopušta stvari koje Gaga i ja dozvoljavamo. Redovno me pita šta je u redu od hrane da mu da, i potpuno se ponaša u skladu sa našim izborima i idejama o roditeljstvu.

Photo: Privatna arhiva

Hvala, mama

Često uhvatim sebe kako razmišljam kako li joj je pošlo za rukom da bude tako opuštena i toliko ne opterećujuća. Kako je mogla tako zdušno da nas podržava u stvarima koje nisu u njenoj sferi interesovanja? Kojom magijom da ja sutra budem uvek tu za svoju decu, a opet da im ne sedim za vratom? Budite slobodni da odgovore pišite u komentarima. Ja ću, ako ih ikada dokučim, napisati jedan ozbiljno dugačak tekst, obećavam.

Nije ovaj tekst nastao zato što ja ništa od ovoga ne govorim mami. Naprotiv, govorim joj i ponavljam, ali uvek mislim da nije dovoljno i da sve što ja zahvalim, nije ni delić onoga što je ona uradila. Zato što joj jednom, mama hvala ti što ne daješ savete koje niko ne traži. Hvala ti što se trudiš preko svojih mogućnosti predano i bez izuzetka. Hvala ti što si uvek tu, ali ne bez poziva! Srećan ti 50-i rođendan, ti samo nastavi tako, a ja umesto tebi, sebično želim sebi da budem takva majka!

*Tekst je originalno objavljen 27.05.2019.