Razlika između prve i druge trudnoće

Od početka sam znala da je ovo tema o kojoj želim da pišem. Celu trudnoću osluškujem, primećujem i pratim razlike u odnosu na prvu trudnoću. Međutim, evo, u meni svojstvenom maniru, sada sam je i stavila na papir. Tačnije, 12 dana pre predvidjenog termina drugog porođaja.

Saznanje da sam (ponovo) trudna

Kao što sam već pisala, obe trudnoće bile su planirane. Sa Viktorom smo odmah saznali da je to- to. Kad smo ugledali dve crtice, stigla nas je instant ogromna sreća i radost. Naravno, bio je prisutan i strah i preispitivanja. Plašili smo se kako ćemo se snaći i jesmo li dorasli tom ogromnom zadatku. 

Sa drugom bebom pozitivan test sačekao nas je 3 meseca kasnije, tj.onda kada se javila prva postporođajna ovulacija. Ponovo su, naravno, bili prisutni i radost i sreća, ali sada jedan mnogo veći strah i jedna mnogo veća odgovornost i samooptužujuće pitanje. Da li je ovo u redu prema Viktoru?! Naravno, oboje smo želeli da ima brata ili sestru bliske po godinama, sa kojima će zajedno odrastati. Ipak, ta griža savesti i preispitivanje da li je u redu da ne bude više jedini centar sveta bila je prisutna u nama. Posle prvog preispitivanja, shvatili smo da je Viktor imao veliku privilegiju. Kao prvo dete, sve vreme je uživao u 4 oka uprta samo u njega i da će skoro pune 2 godine ovakve pažnje će biti moguće samo njemu, prvencu.

Photo: Tamara Dragović

“Nemam vremena” da budem trudna

Sramota me je kad se setim koliko sam samo puta doslovno zaboravila da sam trudna, posebno u prvoj polovini trudnoće. Pored jurcanja za živahnim todlerom, ponekad je potreban bebin šut da me podseti da sam ja i trudnica.  Verujem da većina majki male dece često pomisli “gde mi je prošao dan” i “ništa nisam danas uradila”. Često i sama ovo pomislim, ali sam i svesna činjenice da je briga i nega malog deteta ozbiljan posao. 

Srećom, bila sam svesna u prvoj trudnoći da će to biti trudnoća sa najviše slobodnog vremena. Zato sam u to vreme čitala knjige, gledala filmove, trenirala, šetala i pohadjala razno-razne kurseve, svesna da svaki sledeći put neće biti tako “blaženo stanje”. Naravno, koliko god bilo teže i napornije sada, ipak me raduje činjenica što još jedan par ruku mazi moj trudnički stomak i raduje mu se.

Selekcija informacija

Iz ove perspektive pomalo mi je smešno čega sam se sve u prvoj trudnoći nagledala i naslušala, koliko sam samo informacija primila i isto tako jurila za njima. Ipak, veliki sam pobornik toga da je dobro čuti što više iskustava i stavova, čak i onih koje smatrate apsolutno pogrešnim, kako biste još jasnije znali šta jeste za vas.

Ipak, u drugoj trudnoći sam daleko svesnija toga šta mi je potrebno i šta mi fali, zato sam mnogo probirljivija u sadržaju koji pratim. Ono što sam u ovoj trudnoći otkrila su dva bloga hrvatskih dula unabridged.blog i lele.hr . Oba bloga prava su riznica holističkih saveta o majčinstvu, i od srca vam ih preporučujem.

Takođe, pokušala sam da odslušam par predavanja nekih školica roditeljstva. Međutim, najčešće su se završavala agresivnim marketingom ili podržavale neke “treba da se zna ko je kome roditelj” metode sa kojima se duboko ne slažem. Zbog ovoga sam predavanja prestajala da slušam pre samog kraja.  Ponovo naglašavam, i dalje mislim da je (pogotovo u prvoj trudnoći) dobro da čujete i čitate što više da biste sami izabrali ono što vam najviše prija.

Photo: Tamara Dragović

Psihofizička priprema za porodjaj

Za prethodni porođaj psihofizička priprema u Domu zdravlja kod babice Miline bila je baš ono što mi je tada trebalo i što me je osnažilo i u odredjenoj meri obezbolilo mi sam čin porođaj. Ovoga puta sam bila svesna da su mi za drugi porodjaj ipak potrebne malo drugačije pripreme.

Tako sam došla do babice Divne Miljković i Divninog savetovališta za trudnice. Milinine pripreme fokusirane su na izučavanje samog toka porodjaja. Zahvaljujući njima sam sa Viktorom u svakom trenutku porodjaja bila savršeno svesna šta mi se događa i kako će dalje izgledati svojevrsni protokol po kom se najčešće obavljaju bolnički porođaji. Za razliku od ovakvog pristupa, Divnin je okrenut samoj ženi, njenoj jakoj prirodi i njenom osnaživanju, kroz poseban pristup svakom pojedinačnom primeru. Holistički pristup budućoj mami i individualni pristup svakom porođaju i svakom iskustvu kroz maksimalno poštovanje žene je vid pripreme koji sam odabrala ovog puta. Osim što je dugogodišnja babica, Divna je i instruktor prenatal joge. Zbog toga njen program psihofizičke pripreme za porođaj obuhvata teorijski deo, priče iz njenog babičkog iskustva, ali i časove joge.

Takodje, cela situacija oko pandemije je tako namestila da na jogu više ne idem u veliki fitnes centar. Poslednjeg trimestra išla sam na jogu i  kod Jovane Filipović (Yoga art mama) na online časove u okviru Prenatal i postnatal joga centra Beograd . Jovana, osim što je joga instruktor, ona je i dula, pa je i sam pristup telu i vežbanju u ovoj trudnoći drugačiji.

Vera u sopstvene moći i telo

Pisala sam već o divnom iskustvu porođaja sa Viktorom. Verujem da je njemu doprinela kombinacija opuštenosti zbog Gaginog prisustva, mira u glavi i svesnosti zbog psihofizičkih priprema koje sam pohadjala, uvežbanog tela, sjajnog medicinskog tima koji se te noći zadesio u smeni u bolnici Narodni front i fizičkoj predispoziciji i genetici.

Sada, pred drugi porođaj osećam samo ogromnu veru u sopstveno telo. Ovo se najbolje ogleda u tome što sam pored sve pripremljenosti, ipak imala gotovo svakodnevno košmare u devetom mesecu prve trudnoće. Pored spoljašnjeg mira, moja podsvest je imala veliki strah od nepoznatog. Ovoga puta i podsvest mi miruje. Imala sam sjajno iskustvo prvog porođaja. Tada je telo pokazalo da zna šta radi, a glava puna informacija mu je samo pomogla da bude još snažnije. Ovoga puta verujem da će još lakše i brže biti proći utabanom stazom. Osnažila sam se i osvestila da duboko verujem i jako poštujem žensko telo. Takođe, jako verujem i u samu prirodu. Smatram da ako postoje materica koja sama ume da se za par meseci transformiše od veličine mandarine poraste na veličinu lubenice, posteljica kojom beba diše, grudi koje se same pune najboljom hranom za bebu, priroda ipak zna najbolje.

Ne sumnjam da će postpartum, dojenje i oporavak ponovo imati svoje teške momente. Međutim, ovoga puta je avantura poznata i zato ponovo verujem u sjajan krajnji ishod.

Photo: Tamara Dragović

Ne gomilam stvari

Za razliku od prve trudnoće kada sam dobijala i tražila stvari od drugih mama, sada sam svesna da mi neće biti potrebne. Mnogo stvari ostala je iz perioda kada je Viktor bio beba, a ono što dokupljujemo, zapravo je namenjeno njemu. Umesto opremanja za bebu, ovoga puta je stariji brat dobio novi krevet i dodatak za kolica na kome će stajati. Ni prvog puta nismo kupovali previše, a sada samo osvestila koliko nam malo zapravo treba. Takođe, neću morati da lutam što se tiče izbora pelena, kreme i sličnih stvari. Ovoga puta u odgajanje deteta ulazim iskusnija i sigurnija u sebe.

Ne žurim

Od kada sam ušla u 9-i mesec prve trudnoće, pitala sam se, “pa kad će više” i tako u nestrpljenju dočekala 5.dan 10-og meseca. Sada sam daleko opuštenija i ne razmišljam o bebinom dolasku pre termina. Ponekad me neki znak kao što su dijareja ili jaka glavobolja natera da stanem i pomislim “to je to”. Međutim, kada se sve vrati u normalu, samo pustim lažni  znak i nastavim rasterećeno da osluškujem. 39.nedelje prve trudnoće pitala sam se hoće li se ovo ikada završiti, a sada mi ne smeta da se malo duže mazimo nas troje.

Sigurnost, mir i verovanje u sopstveno telo su definitivno ono što je donela druga trudnoća. Daleko manje brige i neizvesnosti. Prisutno je i nestrpljenje, ali samo ono slatko, da nas vidim kao novu porodicu, kao četverac.

Na kraju bih se od srca zahvalila Tamari Dragović o kojoj sam pisala o masaži za bebe.  Sve fotografije koje se nalaze u ovom blog postu, napravila je ona. Mislim da najbolje oslikavaju moje misli i osećanja u drugoj trudnoći. Tamara je u meni videla snažnu ženu, majku ratnicu. Hrabru, a istovremeno nežnu, moćnog, ali i krhkog tela. Onu ženu koja duboko veruje u snagu prirode i snagu svog tela. Onu pred kojom sve može da eksplodira, ali mir ostaje u njoj. Ne postoje reči da ti se dovoljno zahvalim što si me videla i uslikala baš ovakvom.